Geolovsko druženje iz pogleda obitelji Spaceman

Logbook
U ime četiri oka, dvije će ruke otipkati dojmove sa „Događaja bez granica“ održanog u Brežicama.

Prvo slijedi napomena. Naša mala družina izbjegava čoporenje iz nekoliko razloga. Prvi je svakako strah od ljudi. Taština nam lebdi poprilično visoko tako da je, mi patuljasti, teško i sami dohvaćamo i samo kada je ranjena, ona nam pada u naručja. A kud ćeš bolje prilike za ranjavanje nego među masom pred kojom možeš izvalit prvoklasnu glupost ili nešto još gore, ili nešto drugo ili treće.
Drugi je razlog i to jedno od tih drugih ili trećih! Nekako smo shvatili da je kod druženja često imperativ naginjanje flaše uz razgovor, a tome nismo baš skloni.
Međutim ovo je u najavi izgledalo kao da će biti dovoljno masovno da se možemo pokupiti neprimjetno istog časa ako nam ne bude prijatno, ali i da će biti urnebesno zabavno tako da nećemo ni poželjeti otići.

Vrlo je brzo nakon što smo pristigli (otprilike pola gostiju je već bilo pred Kmetijom Vimplošek) postalo jasno da će oba uvjeta u potpunosti biti zadovoljena.
Kako bi nam prerezala socijalni čvor, drugarica Tinkara odmah nam je uručila kodiranu poruku na, kako Grga kaže, papiriću za kojega je i nanologbook velik kao plahta i tako nam servirala loptu za volej. Shvatili smo da pomoću kodova trebamo pronaći svoju ekipu za predstojeće okršaje. I naravno nismo bili jedini, ljudi su zujali okolo predstavljali se jedni drugima i postavljali im čudna pitanja: „Jesi li ti zaboravio majicu/gaćice na utakmici?“, „Je li tvoja mama operirala po UNPROFOR-ovim kamionima devedesetih?“…

Mic po mic i atmosfera je postajala sve toplija, a svakako nije odmogao ni savršeno topao jesenski dan! Gotovo svi su već pristigli, neki u žurbi, a neki već sa osvojenim trofejima iz okolnih krajeva (a neki su donijeli i trofej na đonovima), ekipe su bile formirane kad je krišom upicanjen voditeljski dvojac najavio prvu igru! Novi početak Igara bez granica u svakom slučaju!

Naša je mala, akronimno naslovljena momčad sastavljena od samog testosterona u sastavu drug Aleš iz sektora za radio-vezu, drug Miro iz komesarijata za ONO i DSZ, drug Zlatko iz diverzantske ćelije i naš duet, Oto i Siniša iz supertajnog krila provokatorske agenture hitro napravila dogovor i opelješila dobru količinu skrivenih kutija po dvorištu kmetije koje su postavili organizatori. Bilo je zabavno s bunara gledati pomahnitalu omladinu svih uzrasta kako glavinja po okolici, u početku s idejom, a kako je vrijeme odmicalo bezglavo tumarajući od ćoška do ćoška pregledavajući već ispražnjene duplje. Ali nekako zabrinjavajuća informacija je stigla na kraju da dvadeset i nešto tragača uz nekoliko pomagača sa strane nije uspjelo naći još petnaestak preostalih skrivalica. Hajde da to probamo sažeti u brojke. 30ak učesnika sa u prosjeku 1500 nađenih i 50 postavljenih kutijica u „stvarnom životu“ (hajmo reći da smo svi skupa do sada bili u kontaktu sa 50 tisuća skrivenih blaga) pronađu svega 2/3 skrivenih zadataka na tako malom prostoru…. ahmhm da se čovjek zapita…. Ma, okrivit ćemo tremu! Ipak je to bila prva u nizu ludih igara.
Ah, evo i anegdote, stojim ja kod bunara i dovikujem svojoj ekipi gdje još da pogledaju kad skontam da stojim pokraj same cijevi nad kamenim koritom. Dozovem Zlatka da pogleda unutra kad zbilja tamo kutija! Ne ide van!!! Zlatko od bijesa lupi po cijevi i pođe dalje, a kutija ispada van, odbije se od korita i prevrće se zrakom. „Zlatko! Ispala je!“ Okreće se on, a Pajdo iz neprijateljskog korpusa koji stoji dva metra dalje i promatra situaciju panterskim skokom grabi Zlatku kutiju pred nosom za milimetar! Aaaaaaaaaa!

Poznavajući sklonost prema jelu i piću barem jednog od voditelja moglo se naslutiti da nakon igre slijedi i krkanje. Fina klopica i fantastično fino nefiltrirano pivo (zbilja veliko iznenađenje u poplavi malih pivovara jedno sjajno piće iz velike fabrike), domaći sok i štrudle. Za 5!

Nakon malo sunčanja evo i druge igre. Okupili smo se ponovo za stolovima u konobi. Zadatak je jednostavan za objasniti, ali ne baš tako lagan u realizaciji. Treba po fotografiji prepoznati druga lovca, prvi se javiti pritiskom na taster i onda točno upisati njegovo kodno kešersko ime. Potpuno ispravno, sa svim crtama, povlakama, apostrofima i umlautima. A ima nekih koji su zbilja ispervertirali svoje (da ne pričamo o onima koji ih i mijenjaju). Uuuu tu je bilo zabave i podprcavanja. Najslađe je bilo oduzeti bodove ekipi u kojoj se nalazio dotični drug ili drugarica sa slike (ahhhm, nama se to dogodilo dvaput, ali smo jedan takav trofej i sami uspjeli maznuti).

Ah, izgleda da više nema opuštanja, istjerali su nas opet van na igranje. Zadatak: pomoću priložene opreme (teleskopski štap, ljepljiva traka, kutijica i magnet) potrebno je u što kraćem roku dokučiti PETling okačen na stablu. Neke su ekipe doista bile žustre, druge su svoj rad obavljali minuciozno što im nije donijelo dobar rezultat. Tako su prva mjesta podijeljena među hitrima koji su počinili najmanje pogrešaka. Na kraju su nam voditelji iskreno rekli da niti jedna momčad nije smislila najbrži do sada otkriveni način za skidanje. Svi smo koristili priloženu kutijicu kao košaricu za prenos PETlinga koji je na sebi sa strane imao magnet. Bilo bi idealno na štap samo zalijepiti magnet iz opreme i na njega okačiti PETling prethodno skinut sa stabla obaranjem. Ah, kakvi krkani, nitko odozdo nije malo bolje pogledao taj cache na stablu!

A onda, po najavi, vrhunac ludila!, trenutak za buđenje ida. Dobra prilika da zajedno na djelu vidite djecu i njihove matorce kao jure dvorištem i polijevaju se vodom, a sve radi zadanog cilja: kako apsurdnom metodom dodavanja otvorene plitke posude pune vode iz ruke u ruku preko glava ljudi poredanih u niz, unatraške, gotovo nezamislive praktične upotrebe, prenijeti vodu od točke A do točke B. Bilo je zbilja divno promatrati sve te toliko slične taktike, a ipak za nijansu različite, svaki je od osam timova mislio da će baš njihova metoda odnijeti toliko željenu prevagu. Članove su poredali po visini na ovaj ili onaj način, neki su radili u raskoraku, neki su vodu u kabao ispuštali iz čučnja, neki žustrim, drugi nježnim pokretima, neki su radili bosi, ne znam da li zato da im obuća ostane suha ili da im put vode s vrha glave do ciljane kante bude što kraći (jedna kapljica više može značiti pobjedu) … Težak urnebes! Vode posvuda, najviše po igračima!

Tko se više sjeća da li je bilo pauza između igara, kad je netko kresnuo još jedno pivo, ili sok i tursku kafu kao mi?, (fascinantno je kako se udaljujući od granica negdašnjeg Otomanskog carstva povećava mogućnost da popiješ poštenu ukuhanu kafu, kao da je to kod nas u Hrvatskoj još uvijek nepoželjan ili čak sramotan napitak… ne razumijem. Do prije deset godina si na samom Stradunu mogao na tri mjesta popiti tursku, sada toga više nema). U tim sitnim stankama ćaskali smo po dvorištu, nabacivali se loptom ili nekakvim gumenim projektilima (nije to što mislite). Bilo kako bilo, šou se nastavio i…

Evo nama i pretposljednje igre, Spacemanovi opet u ulozi ađutanata AM kao hvatači, a Z baca kontejnere. AMZS u punoj koncentraciji kreće u zadatak koji bi trebao simulirati više puta viđenu situaciju, majmun kešer popeo se po kutiju na stablo i naravno zaboravio kemijsku, njegov drug na zemlji ima kemijsku, penjač mu baca kutiju, a drug majmun bacač/hvatač potpisanu kutiju vraća bacanjem nazad drugu majmunu penjaču/hvataču natrag na stablo. E, da stvar bude teža AMZ imaju vezane oči, a S ih navodi kako da ova dvojica zategnu ručnik u koji Z baca kutije i njemu usput dojavljuje koliko slabije ili jače bacati kako bi se, košarkaški rečeno, što više trica zabilo! Koliko se sjećam, na kraju se igre drug ArizonaSmith najviše čudio kako mu je, kao majstoru najistreniranije desnice izbjegla pobjeda pred bezgrešnim therewolfom! Opasnost nekad vreba tamo gdje je najmanje očekuješ.

Ono od čega vodeća momčad prije finalnog obračuna najviše može strepiti je duplo bodovanje završne igre. Naravno da se to i dogodilo. Naša prednost od dva boda pred sljedbom sada je bila ogoljena na jedno jedino eventualno posrtanje. U ovom trenutku, da skrenem teme, po prvi put pišem log za neki geocache po treći put. Prvog u sklopu zadatka napisao sam katastrofalno. Cilj je bio u roku od pet minuta napisati takav motivirajući log koji će natjerati okupljenu raju da ti bjesomučno aplaudira. Sve je bilo mjereno aplaudometrom, službenom Groundspeak aplikacijom, moš mislit! No, požnjeli smo neslavno zadnje mjesto u igri i s otužna dva boda srozali se s trona na diobu četvrtog mjesta, slavnu drvenu medalju! Ovo je na neki način popravni ispit, nadam se da će one koji su bili s nama podsjetiti na zlatne trenutke prvog hrvatsko/slovenskog geodruženja, nikad zaboravljenog bratstva i jedinstva kojeg je spomenula Aster u svom obraćanju publici. S druge strane oni koji nisu naletili u Brežice neka vide koliko je bilo zabavno, pozitivno i blesavo pa da drugi put početak listopada uteftere u kalendar još mnogo prije nego što će nastavak ovog podviga biti održan. A kako organizatori obećavaju, drugi put može biti još samo, bolje, luđe i veće!

Čestitke i šampionima ovog pionirskog događaja, ekipi Izgubljeni koji su vrlo motivirajućim govorom Mesije izbili na čelo lige! Ma naravno i svima ostalima, učesnicima, promatračima i svakako organizatorima na besprijekornoj izvedbi svega. Treba to sve držati pod kontrolom!

Ne znamo što se događalo iza pet popodne i tko je brojao mrtve i liječio preživjele, zbrisali smo kući u strahu od samih sebe!

Hvala i vidimo se opet!

TP Spaceman C. Nucleus, AKA Poročni pas, AKA Siniša (AKA još 8 nadimaka koje mi teoretičari zavjere pokušavaju uvaliti?)

One Comment

  1. Jako dobar i nadasve zabavan osvrt. Zbog obaveza nismo mogli biti prisutni od početka, ali smo se ipak uključili poslije klope i stigli uživati i igrati se s ostalima.
    PS Naš član tima (koji nije sudjelovao u igrama) je mjerio decibele na svom precizno kalibriranom uređaju (moš mislit!), koji je pokazao nešto drugačije rezultate.

Leave a Reply